Violinistkinja Nastasja Vojinović premijerno će nastupiti u okviru ciklusa “Mladi talenti” u utorak, 16. jula u velikoj sali KIC-a “Budo Tomović”
Mlada talentovana violinistkinja Nastasja Vojinović premijerno će nastupiti u okviru ciklusa “Mladi talenti” u utorak, 16. jula, na velikoj sceni KIC-a “Budo Tomović” sa početkom u 20 sati.
Nastasja Vojinović je započela muzičko školovanje u Crnoj Gori, a potom je nastavila u Beogradu, na odjeljenju za talente u Muzičkoj školi “Kosta Manojlović” u Zemunu. Osnovne studije violine je upisala sa 16 godina, u klasi prof. Gordane Matijević Nedeljković u Beogradu. Master studije je završila u istoj klasi, a zatim i kod profesora Eduarda Šmidera na Koledžu za muziku i ples Bojer, Univerziteta Templ u Filadelfiji. Ove godine upisala je studije kod čuvenog profesora Arona Rozana na akademiji Manes u Njujorku. Svirala je kao solista u Dječjoj filharmoniji, Omladinskoj filharmoniji “Borislav Pašćan”, BGO “Dušan Skovran”, orkestru “Penderecki” i nastupala je širom Njemačke, Holandije, Poljske, Srbije, Crne Gore, Amerike. Uspjehe je nizala i na brojnim takmičenjima u zemlji i inostranstvu.
Na koncertu u Podgorici Nastasja će svirati djela francuskih kompozitora, pa će tako publika imati priliku da sluša kompozicije od baroknog kompozitora Žan-Mari Leklera, preko romantizma uz sonatu Kamija Sen-Sansa, do impresionista Kloda Debisija i Morisa Ravela. Nastasju će na klaviru pratiti Sonja Marković, a repertoar je, kako ističe u intervjuu za “Vijesti” sklopila od kompozicija koje je već imala prilike da svira.
S obzirom na to da je za violinu napisano dosta djela, koliko je zahtjevno izabrati program? Kako uopšte izgleda sam izbor kompozicija koje ćeš svirati, da li je to ono što i sama voliš, ili se trudiš da kroz djela pokažeš i svoju virtuoznost na instrumentu?
Naravno da je zahtjevno izabrati program, jer treba dosta stvari imati na umu prilikom izbora. Nekada je izbor određeni vremenski period, a nekada, kao ovo sada, muzika pisana za violinu na prostoru jedne zemlje, potom moramo misliti na to da li će publika uživati u toj muzici ili će im, možda, biti dosadno. Nekada su veoma virtuozna djela takođe veoma dosadna za prosječnog slušaoca. Nadam se da to na ovom koncertu neće biti slučaj. Naravno, sve što sviram i sama volim, jer drukčije ne bi imalo smisla. Na kraju krajeva, posao jednog umjetnika je da prenese neko osjećanje, odnosno atmosferu, a kako bismo to da ne volimo ono što radimo?
Pratiće te na klaviru Sonja Marković sa kojom si održala veliki broj koncerata u Srbiji i regionu, a zajedno ste osvajale prve nagrade na međunarodnim takmičenjima. Kako je uopšte došlo do toga da svirate zajedno?
Sonja i ja smo se upoznale 2013. godine na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Saradnju smo započele upravo sa Sen-Sansovom sonatom, koju ćemo izvesti na predstojećem koncertu, a koja je obilježila našu tadašnju saradnju brojnim koncertima i nagradama. Život nas je odveo na različite strane, pa se nismo uspjele ponovo spojiti do ovog ljeta, i vrlo se radujemo ovoj prilici da opet sviramo i podijelimo sa crnogorskom publikom ono što nas inspiriše.
Osnovno znanje kad je muzika u pitanju stekla si u Crnoj Gori, a sa 12 godina otišla za Beograd. S obzirom na to da si fakultet upisala sa 16 godina, koliko je bilo teško prilagoditi se novoj sredini i novom načinu predavanja sa tako malo godina?
Odmalena sam često odlazila u Beograd, išla sam na časove i takmičenja, pa je nekako taj prelazak u drugu školu bio logičan korak. Jeste mi nedostajalo sve na šta sam navikla u svakodnevnom životu, ali je period privikavanja kratko trajao, iz prostog razloga što Srbija u suštini nije inostranstvo. Upis na fakultet je bio neko novo doba, u kom postajem odrasla osoba, ali prelaz biva gladak jer su se sa mnom upisali i neki moji drugari i kolege iz srednje škole.
Imala si priliku da znanje stičeš i kod profesora Eduarda Šmidera na Koledžu za muziku i ples Bojer, Univerziteta Templ u Filadelfiji. Kakvo je bilo to iskustvo?
Odlazak u Ameriku je već malo drugačije iskustvo. To je ipak nova i, makar geografski, daleka zemlja. Život se odvija mnogo organizovanije, ali i brže, i da bi bio uspješan, čovjek mora ići u korak s vremenom. Violina, muzika i studije muzike su ono što vrlo dobro poznajem, pa je to bila ona neka konstanta koja mi nije dozvolila da skrenem sa puta. Moj profesor, koga sam upoznala kad sam imala 12 godina na jednom od specijalističkih kurseva, bio je ne samo velika inspiracija, nego i podrška, što je vrlo važno kada se nađete u novoj sredini.
Pošto si trenutno na studijama kod čuvenog profesora Arona Rozana na akademiji Manes u Njujorku, planiraš li da jednog dana to svoje znanje prenosiš i na mlađe generacije ili isključivo sebe vidiš samo na sceni?
Već sada imam neko iskustvo u pedagoškom radu i u tome vrlo uživam, ali ne mislim da bih se na to sada fokusirala u potpunosti. Želim da svoju mladalačku energiju iskoristim većinom na nastupe. U kojim proporcijama će se to događati u mojoj karijeri, saznaćemo u budućnosti. A pedagoški rad je nešto što svakako slijedi. Profesor Rozan je, nažalost, skoro preminuo, a meni će ostati u sjećanju draga uspomena na rad sa jednim velikanom, koji je imao prepoznatljivu tehniku sviranja stare škole.
Sa prostora Balkana ima dosta poznatih violinista u svijetu među kojima su Stefan Milenković, Nemanja Radulović, Roman Simović. Imaš li ti neke svoje idole i pratiš li rad violinista u svijetu?
Pratim rad navedene trojice, i oni mi jesu inspiracija, ne samo zato što su vrhunski umjetnici, već zato što potiču sa ovih prostora, na kojima je vrlo teško uspjeti u bilo čemu usljed nedostatka resursa i finasijskih sredstava. Od onih iz drugih zemalja volim što postoje Vengerov, Rjepin, Kopačinskaja, Jansen i mnogi, mnogi drugi, a od onih što su postojali najviše cijenim čuvenog Davida Ojstraha.
Iako imaš malo godina iza tebe je veliki broj nastupa na takmičenjima i osvojenih nagrada. Jesu li one vjetar u leđa ili obveza da svakim danom budeš bolja?
I jedno su i drugo na neki način. Uspijeh na takmičenju je nagrada za trud, i samim tim podsticaj na dalji rad. Obaveza su, jer sad kad sam dokazala da mogu da dostignem određeni nivo, od mene se očekuje isti ili viši. Obaveza u suštini nije ništa od toga, jer ipak je moja želja za stvaranjem veća.
Članica si Gudačkog kvarteta “Philadelphia”, kakav je program zastupljen kad sviraš ka kvartetom i koliko je bitno za jednog muzičara da svira u raznim sastavima?
Sa Gudačkim kvartetom “Philadelphia” izvodimo popularna djela klasične muzike na našim akustičnim instrumentima, a često se prebacujemo na električne na kojima sviramo najnovije pop hitove. Mislim da je značajno izaći iz okvira prošlog vremena, bar s vremena na vrijeme osvježiti um i duh, a osim toga vrlo je zabavno i opuštajuće. Na našim nastupima je veoma zastupljena improvizacija, pa mogu reći da je to nešto što sam naučila da koristim, što mogu da primijenim u nerijetkim slučajevima u klasičnom repertoaru. To što sviram u različitim sastavima, prija mi jer je lakše izbjeći dosadu ili monotoniju jednog pravca, a i zato što osjećam radost muzike u različitim oblicima.
Postoji li još neki žanr muzički u kojem ćeš pokazati svoje umijeće na violini?
Ne znam još koji će to žanr biti sljedeći, ali radujem se unaprijed, pošto sam radoznalog duha i volim da istražujem nove stvari, umjetnost i muziku.
Tango je moj treći dom, i nešto u čemu istinski uživam
Članica si trija “Messiez”, koji je specijalizovan za tango muziku, kao i šireg sastava “Tipica Messiez” koji se premijerno predstavio ove godine na festivalu tanga u Filadelfiji. Otkud ljubav prema tango muzici?
Ljubav prema tango muzici je davno postojala u obliku Pjacole uglavnom. Kasnije sam, kroz ples, upoznala mnoštvo kompozitora i izvođača tango muzike iz zlatnog doba tanga, tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka. To je jedna druga sfera, jedan drugačiji način življenja, razmišljanja. Tango muzika zapravo dosta nalikuje klasičnoj, ali postoji jedan vid slobode, koji se u klasici malo zagubio poslednjih vijekova. Tango je moj treći dom, i nešto u čemu istinski uživam. Početkom godine sam premijerno izvela tango duete za dvije violine Bruna Đuntinija, aktuelnog argentinskog violiniste i kompozitora. Sa pijanistom Emilijanom Mesijezom i bandoneonistom Havijerom Sančesom nastupam već više od godinu i po dana, i uživamo veliku naklonost publike u Filadelfiji, a dogodine ćemo nastupati i u Njujorku. “Tipika Mesijez”, orkestar koji se izrodio iz našeg trija, trenutno je jedini tipični tango orkestar u SAD-u, a to je dragocjeno iskustvo kojim sam se još malo približila onom originalnom tango svijetu, i jedva čekam da vidim šta budućnost donosi toj grupi.
Source: Vijesti